Nemezis
Under pressure
..i tako, niti tri mjeseca braka iza nas, a moj seksualni život je glavna tema. U selu, dapače i općini.
Nikad ne pitam žene zašto nemaju djecu, zašto nisu trudne, a kamoli što čekaju. Oko mene ima frapantno puno žena koje djecu imati ne mogu. Koje na to pitanje odgovor daju sasvim određenim izrazom lica, a meni ostaje samo da detaljno proučavam mrljicu na desnoj cipeli dok ne prođe. Mrljica, jel. Osjećaj ne prođe valjda nikad.
Dakle, smatram neukusnim i nepristojnim to pitanje postavljati. Ne uvijek, naravno, jedno je pitati prijateljicu, na kavi, jedan na jedan, a nešto sasvim drugo je pitati pred trećim ljudima.
Ne pitam ni muškarce, niti nalazim da je umjesno uletiti sa "Šta čekate?"
Niti tri mjeseca braka iza nas, a mjerkaju mi trbuh. Pa kad pitam što me šacaju, onda me pitaju dal ima nešto novo. Jasno se vidi da nema ništa novo, osim ako se baš taj čas nisam prejela, što se ponekad desi, al teško zamijeni za trudnički trbuščić. Nisam inače baš trbušasta. Dakle, jasno je da nisam trudna i nema potrebe komentirati.
Onda mi neki dan jedan uleti sa komentarom kako sam promijenila boju kose- drastično, a kako drugačije, i da je sigurno još neka drastična promjena u pitanju. Nakon mog odgovora da promjena nema kaže on meni- bit će. Onako, samilosno.
Jer se valjda podrazumijeva da je brak vezan jedino i isključivo za djecu.
Jedan mi je čestitao-od srca što sam se udala a da nisam u tom trenutku bila trudna. Valjda mi inače ne bi. Čestitao. Nikako, a kamoli još od srca.
Barem dva puta tjedno me netko pita šta čekam.
Nikako u mojoj okolini to ne prolazi, da dvoje ljudi stupi u brak zbog braka samog. Ne zbog prokreacije. Ne zbog imovinskog stanja. Ne zbog pritiska roditelja, kršćansko katolički zadojenih.
Mora bit s predumišljajem, taj brak, da bi ga se moglo razumjeti.
Jasno, to puno govori o onima koji tako misle, a gotovo ništa o nama koji smo iz sasvim nejasnih pobuda odlučili biti mužem i ženom.
Nikako to nije dosta, bit zajedno jer je to ono što istinski želiš, moraš htjet i djecu, moraš ih i imat, odmah. Jer bez djece nema smisla ni sam brak, niti je žena vrijedna poštovanja ako nema djecu, a može ih imati.
Kako reče jedan, nisi ti više ni mlada.
Hvala, reko. Hvala ti puno. Imaš još koju lijepu riječ za mene?
Nisi ti više ni mlada...
...al nisam ni u menopauzi.
Možda ćemo i imat djecu. Možda i nećemo.
Kako reče mudrac, nisam više mlada. Samim time sam i pametnija nego što sam bila, onomad daaavno, dok sam još bila mlada. Pa puno bolje razumijem što djeca jesu i što zapravo znače za dvoje ljudi koji ih odluče donijeti na svijet. I što znači za dijete kad ga na svijet donesu ljudi koji nisu dorasli ulozi roditelja, a takvih je puno više no što se na prvu čini.
Nama bi to išlo sasvim dobro, čini mi se.
Al to i dalje ne znači da ćemo se okušati u toj ulozi.
U svakom slučaju, ok mi je ideja da imamo dijete. I nevjerovatno, jednako mi je ok ideja i da nemamo dijete.
Nikako mi nije ok da me ljudi o toj temi ispituju, jerbo to nisu njihova posla.
Al kako nisam našla odgovor koji je prikladan (moji odgovori možda i jesu prikladni ali su gotovo uvijek daleko od pristojnih) i dalje mi idu na živce, iz dana u dan.
Mislim, kome ne bi.
Kaže jedan nek kod susjeda prođem, kad ovaj moj očito nije na visini zadatka. Ničim izazvan. Reko, moji su susjedi vaša generacija.
Kao što rekoh, prikladan odgovor za šezdesetogodišnjaka koji si uzima malo previše za pravo, al nikako i pristojan.
Dakle, sugestije su vrlo dobrodošle.
Do tada ću se svaki dan prejedat da mi trbuh ne bude ravan ko daska, i da okolini ne bude dosadno.
A tko zna, možda mi i naviju taj biološki sat tim pametnim pitanjima i komentarima, ili možda odlučim ići linijom manjeg otpora, pa rodim hrpu nejake dječice samo da svi ušute. Oh, i da se napokon realiziram, kao Žena. Majka. Kraljica.