Nemezis
(Wo)Man's world
Muzička pozadina
Živimo u muškom svijetu, ponekad mi se čini.
Kad gledamo televiziju, naprimjer. Uglavnom muške teme, okreneš na History, gledaš ljude kako love ribe, popravljaju aute, voze aute i sijeku drva.
Ako ćeš film pogledat opet neki tipovi koji se mlate. Ako ćeš sport gledat...opet.
Ako se osvrneš oko sebe vidiš da su na bitnim i dobro plaćenim pozicijama uglavnom muškarci. U politici uglavnom muškarci...
...čak i automobilska industrija sve što proizvede...proizvede tako da se svidi muškarcima. Zašto nema ljubičastih auti, naprimjer? Ok, realno, auti su ko cijepljeni od boja, možda i nije neka usporedba, nema tu ni boja za muškarce. Sve neš sivo i crno i sivo. I tamno.
Kad kažem ponešto o tome najčešće čujem da se trebamo boriti za ravnopravnost, mi žene.
Obično ne ulazim u diskusiju. Smatram da sam ravnopravna samim time što sam čovjek, i ne vidim oko čega bi se trebalo boriti niti što bi trebalo dokazivati. Podrazumijeva mi se. Da sam jednako vrijedna kao bilo tko drugi, bez obzira na spol.
Ali, eto, nisam.
I sad tu ima varijanti raznih, zašto nema žena na pozicijama i u politici i na telkici. Jedna je da žene nemaju previše vremena u životu. Prirodno je da žena skrbi o obitelji, kažu. I nije nužno da ima obitelj u smislu troje nejake dječice da bi imala posla preko glave, ako radi ono što se od nje očekuje.
Od žena se očekuje da znaju skuhati, da očiste kuću, opeglaju robu, i po mogućnosti idu i na posao. I malo što im štedi vrijeme, osim perilice suđa i veša. Malo se radi na tome da se nepotrebni i zaglupljujući kućanski poslovi svedu na minimum. S druge strane, unatrag stotinjak godina su muškarci ostali bez dobrog dijela svojih obaveza. Naprimjer grijanje. Ne tako davno je muški posao bio osigurati drva za zimu. U moderno vrijeme se uglavnom grijemo na neke druge načine. Otkad je struje, zapravo, život je za muškarce postao lakši. Oslobodilo im se nešto više vremena, uz posao.
Neki dio tog vremena utroše tako da pomognu ženi, pa usisaju kuću, operu pod, skuhaju ručak...dok se drugi okrenu karijeri. Ili boci. Ili ljubavnici, nije zapravo ni važno.
U svoja četiri zida se ljudi mogu na razne načine organizirati, i dešava se da je žena ta koja se u potpunosti posveti karijeri.
Ali, ako žena ne želi djecu zbog karijere, puno teže nailazi na razumijevanje okoline od muškarca. Da ne kažem da se takve žene počesto smatra i nenormalnim, čak i bolesnim. I obično se računa da će doći k pameti s vremenom.
A tu je i strah. U muškom se svijetu neke žene boje muškaraca, ali se malo koji muškarac boji žena. Uglavnom se nekako misli da je to do izvjesne mjere normalno, to da se slabiji spol boji jačega, ali onda opet...mora li to biti tako? Kad bi se u fizičkom obračunu sreli muškarac, običan i prosječan i iz nekog razloga nasilan, i žena koja zna koju o samoobrani da li bi tu zaista bilo bitno tko je "slabiji"? Možda ponekad, al ne i uvijek.
To nasilje, kojeg je muški svijet prepun, to je ono što me smeta. Jer, nasilja je zaista previše, i ne mislim tu nužno samo na ratove.
Kažu, nekoć je davno društvo bilo drugačije uređeno. Kažu, ponegdje još postoje društva gdje su glavne žene. I kažu da u takvim društvima stvari drugačije funkcioniraju. Kažu i da je religija, pogotovo ova na našim prostorima patrijarhat podignula do ove razine. Što sve crkva kaže o muškarcima, a što o ženama, o tome neću. Dosta se narogušim čim mi na pamet padnu sve one "vještice" koje su spaljene jer se nisu pokoravale čudnovatim pravilima.
Al onda opet, i tu je sve do perspektive. Nisam se mogla otet dojmu, kad sam čitala Bibliju, da je Bog oba spola. Hermafrodit, ako hoćete. A da je čovjeka, dvije polovice stvorio kao dvije polovice da bi zajedno činili cjelinu. Jer, ne možemo jedni bez drugih. Nismo se u stanju množiti i ploditi jedni bez drugih. Pa se meni čini da smo samim tim ravnopravni. I jednako vrijedni.
Pa se ne bojim. Muškaraca, jel. Ništa manje ili više nego žena. Bojim se ludih ljudi, a spol tu i nema nekog učešća. Osim što možda, statistički, ima više muškaraca koji su fizički agresivni - dakle, po Nemezis ludi, ali i to je uvjetovano okolinom. Jer je normalno vidjeti muškarca da udara šakom u glavu drugog muškarca ili ženu. Ajde, upalite tv, oko 9 navečer, pa ćete vidjeti da je normalno. Da netko stalno nekog bije.
Il je netko već mrtav, pa dođe Horacijo tražit krivca. Opet nasilje.
Zbrkane su mi misli. Posljedica alkohola, još jedne stvarce koja je uglavnom rezervirana za tipove. Društveno je neprihvaćeno da žena cuga. Svakako ni izbliza prihvaćeno kao kad je u pitanju muškarac.
Želim reć da je situacija na Zemlji ozbiljna. Em je uništavamo industrijom i nenormalnim iscrpljivanjem resursa, em smo mi kao inteligentna bića počesto iznimno glupi i nesuosjećajni, pa nam pola svijeta gladuje, dok druga polovica krstari na jahtama, em smo moralno degradirani do nevjerovatnih granica.
Da sam pop i da vodim misu rekla bih da su Sodoma i Gomora ko crtani film u usporedbi s ovim danas. Da sam pop i da vjerujem u osvetoljubivog Boga, rekla bih da je pakao sad i tu. Možda ne za tebe i mene, al ima još zemalja i kontinenata. A kad dijete od 5 godina gladuje i umire zbog toga...ima li goreg pakla? Teško da bi to dijete reklo da ima.
Dakle, ovo je muški svijet. I koliko vidimo, muškarci u vođenju tog svijeta rade poprilično usran posao.
Ne kažem da bi žene bile išta bolje, da se razumijemo. Povukle bi previše na drugu stranu, opet ne bi bilo ravnoteže.
Kažem da vjerujem u zajednicu muškarca i žene. Jer jedni bez drugih ne možemo. Jer se nadopunjavamo i nismo kompletni. I tvrdim da možemo zajedno učiniti ovu malu loptu usred nepreglednog svemira puno sretnijim mjestom.
Ali, za to bi trebali jedni drugima vjerovati, poštovati se, uvažavati i smatrati se jednakima.
Kako to vrlo rijetko vidim u pojedinačnim slučajevima, čini mi se da je dug put, jako dug, do nekog drugog, nemuškog svijeta.
Jebi ga.
:D
Kao i obično kad poželim mijenjati svijet, zaključim da mogu mijenjati samo sebe. I do neke mjere utjecati na svoju okolinu. Pa je zaključak koji se sam nameće sljedeći: kako ulazim u zajednicu muškarca i žene zvanu brak uskoro, i kako se, sasvim prirodno bojim kako će ta zajednica funkcionirati, i kako mi je stalo da funkcionira besprijekorno, nema druge nego se potruditi da budemo partneri u toj priči.
Tako jedna jednostavna i jasna riječ - partner.
Odgovor na sva pitanja i dileme.